Riot Act

ANDREA.........................................................................
.............................................................................................................
..............................................................................................................


ovo je apsolutno F A N T A S T I C N O

kak je legendarno...jako mi se svida sve napisano....ma ostadoh bez rijeci....

nekak sam mogla osjetiti sve tvoje osjecaje,dogadaje,sva mjesta.....ma.....jednostavno prelijepo preneseno...jer pisano je sa srcem i iskustvom trenutka..


...zadnji dio mi se posebno svida...ovi kratka razmisljanja....




JAKO JAKO LIJEPO ANDREA.....kepp on giong baby...

hvala vam svima. vaši komentari mene natjeraju da se naježim i da nastavljam dalje !!!

lijepo, imaš ti budućnosti u ovome, al glavno da ideš za pravnicu,
tvoj će se stil ziher dobro uklopit u izvješćima o parnicama narko bossova
super je, mada nisam sad u tom nekom spiritualnom raspoloženju pa me ne dira previše

Ljuta. I malo razočarana. Tako se osjećam nakon posljednje odgledane epizode dragog mi „Seksa&grada“. Evo situacije za sve koji niste popratili. Moja najdraža tv junakinja, Carrie Bradshaw u ovom trenutku sve je samo ne junak. Ona je jadna, siromašna i bez krova na glavom. Rekla bih sama, ali nije, jer ipak se nalazi u društvu svojih 100tinjak Manolo Blahnikica. Na uobičajenom sastanku sa svojim najboljim prijateljicama moli za pomoć. Da, ista Carrie, nasmiješeno lice s lokalnog autobusa je totally broken. I što draga i slatka Charlotte kaže na to??? Ništa. Veliko n i š t a. S nekoliko milijuna u džepu ona šuti. Makes me wonder, what are friends for?? Da, odlično je podijelit sa curama 3 orgazma koja si sinoć doživjela, ulet predobrog frajera koji ti je u vlastitoj firmi podređen, ali zašto ne podijelit s nekim krevet, je… madrac, stan ili nešto malo novaca?? Stavljam se u poziciju Carrie. Dođe ti da se ubiješ. Sam i jadan, bez prebijene pare sa sobom, a znaš da si sam/a kriv/a za to. I očekuješ da će ti prvo pomoć tvoja mala slatka Charlotte. Stavljam se u poziciju Charlotte. Moja frendica, kojoj sam plakala na ramenu dok je on ušao u stan svoje bivše, sada nema gdje, ne zna kako ni s kim. I??? Što se očekuje od mene? Pomoć, ma možda ne i to. Obična potpora koja je uz sve to još i besplatna.

Potpora. Zagrljaj, utjeha. Kad smo postali tako sebični, egoistični i oholi?? Izgleda odavno. Usadili su nam neke sasvim krive vrijednosti u glavu. Osobito nama curama. Dobra obleka, šminka, frizura, malo pameti, nađi dobrog frajera, usput obavljat kul i unosan posao i živi.

I onda sve padne u vodu kad na papir osobnih uspjeha ne možeš napisati ni pola od toga što se od tebe tražilo. Ili pola od toga što si sam od sebe očekivao.

Usponi i padovi. Život je sazdan od njih. Zapravo, cijelo vrijeme kao da si u liftu. Zaustavljaš se na katovima koji ti odgovaraju, u jednom te hodniku sruše, u drugom zagrle, na trećem katu si zvijezda, na drugom s tobom nitko ni ne priča. Postoje trenuci kad ne želiš ni izaći iz lifta i kad bi najradije cijeli dan tipkao brojeve katova u potrazi za srećom, jer ako izabereš krivi broj, sve može pasti u vodu. Nekad u lift ušeta netko tko će ti sljedećih nekoliko dana ispuniti osmijehom na licu. Nekad ušeta netko tko je sve samo ne to i želiš izaći van a ne možeš, jer te sve pritišće. A nekad samo poželiš ono poznato lice pred kojim se ne sramiš ničega i koje ti je toliko puta u životu dalo ruku i smoglo snage za tebe da zajedno išetate van.

O tim poznatim licima razmišljam cijelu večer. O tome kako ću možda i ja jednog dana završiti kao Carrie. Nažalost, ja neću imati toliko Blahnikica da me griju, ali mislim da mi neće puno pomoći ni 10tak bočica parfema koje sakralno čuvam. i mislim da bi bila najjadnija kad bi se morala suočiti sa okrutnom realnošću. Gubitak dečka, stana, novca..ništa mi neće biti tako tragično kao činjenica da je vrlo moguć gubitak prijatelja.

„Tko nema nijednog dobrog prijatelja, nije vrijedan ni da živi.“, kaže Heraklit. A što kad i onaj kojeg smatraš takvim ne bude tu kad ga trebaš??? Znači li to da ti nisi vrijedan življenja?? Čime (ni)si zaslužio da ustuknu, da te ostave, da se ne potrude oko tebe, da budu tu kad ih trebaš? E to je tragično. Nije tragično slomiti potpeticu (koliko se god to tako činilo) subotom u 3 ujutro. Zato sam danas čvrsto odlučila malo drukčije posložit prioritete u životu. Znam, smiješna sam. Natjerala me epizoda chick lita na to. Ne, razljutila me. Razljutila me činjenica da živimo dan za danom i ne osvrćemo se jedni na druge. Ne pazimo na riječi kojima ujedamo, na djela koja izostavljamo, na radnje kojima povrjeđujemo. Ne želim se nikad osjećat usamljenom i bespomoćnom. Mislim da mi nema gore od toga. Želim uvijek imati kraj sebe bar jednu osobu koju ću moć nazvat u 3 ujutro kad se ON ne javlja, kojoj ću moć pokucat na vrata kad me neki manijak bude pratio do stana, osobu s kojom ću moć plakat kad padnem na ispitu. Želim se oslanjat na nekoga. Možda ispadam nesigurna i ranjiva, ali sam uvjerena da nije tako. Ma, what the hell. Što je loše u nesigurnosti?? Loše je kad nemaš nikog da te uvjeri da pretjeruješ. Da vrijediš bar pišljiva boba. Da je netko zbog tebe spreman na male ili veće žrtve.

Čovjek ne može živjeti sam. I ja se svaki dan borim sa svojim mislima, trenucima kad mislim da sam najusamljenija na svijetu. Ali onda jedan sms koji pita 'kako si' jako popravi dan. Kad znaš da je nekom stalo da ti je dobro. Kao što je i tebi toliko stalo do mnogih.

Daj mnogo, da bi primio isto toliko puno. Moja životna deviza. Ne 's najmanje davanja izvući maksimalnu korist'. Tako ne ide. Davati se i biti darivan. Nema ljepšeg osjećaja. I ne treba dati ni sjajni nakit, ni ključeve auta. Treba dati sjaj u očima kad netko vidi da ga slušaš, otvoriti vrata auta kad prijatelj ne želi da ga itko vidi. Ja ću uvijek davati, i nadati se da se ljudi oko mene jednako trude.

I, da.. Charlotte je na kraju popravila stvar. Shvatila je da njen problem ipak nije najveći. Da postoji netko kome je gore i tko je uz nju tu bio stalno.

Takvu je volim.

e, ovo mi je fantastikus!

stvarno si sve super opisala, dala toliko primjera iz svakodnevnog života da nam sve dočaraš i uspila si!!

ka bi išla quotati, to bi bija cili tekst, ali evo odvojit ću nešto:

mhm. istina. sve sama istina. prijateljstva su sve. vrh u mojoj hijerarhiji

dobra tema, sjajno napisano, ima sarma i definitivno istine. mocan zakljucak

deo o tome kako covek ne moze biti sam podsetio me na OTH citat "Man is the only speciec who knows it's alone" otprilike,.


job well done ostaje da se duboko zamislim

draga, ova metafora s liftom ubija u pojam mene bar

well done dear...I ja sam pre par godina bila u "najusamljenijoj" situaciji, ali bukvalno....pa bude bolje...a losi ljudi i jos gori prijatelji te onda lepo nauce da brzo prepoznas njima slicne u buducnosti...i onda sve bude 5

svaka cast i na duzini kolumne, bome si se raspisala ***

djevojke moje, hvala vam na komentarima, vi ste mi svjetlo na krajju tunela. pusa &

andrea klanjam ti se.....preprepreodlicni i prelijepo je....svaka cast....

...onaj dio sa liftom

...prerasno pises i sve sto si napisala istina je....

...iskreno ostala sam bez teksta...

love you girls

I kaj sad hoćeš da te tu hvalim kak je super, kak mi se tema jako sviđa i da je predivno napisano? I još da ti kažem kako se slažem s tobom u tom pogledu, da je prijateljstvo najvažnije?

E, baš neću

Grozno je i jedva čekam sljedeću

Mare kraljice, svaka čast. bit će novog uskoro

vec sam se zabrinula da ti to dodjes ovde u pola 4 ujutru da stavis novu kolumnu

…Didn't want to fall in love with, didn't want to know the things I knew… I wasn't till I looked into a mirror…Denial…
Pozdravljam vas ovog kišnog jutra iz 30ak kvadrata mog zagrebačkog stana dok ispijam jutarnju nesicu i gledam kroz prozor. Donosim vam nekoliko redaka u kojim će biti svega, od stvarnosti do snova. Zanesena svojim zadnjim vikendom, nakon par sati poricanja upitala sam se, čemu ja to naginjem u životu, snovima, ili javi??? Evo kratkog opisa događaja. Subota, 11 sati navečer, moja najbolja frendica i ja, ulazimo u stan na kraju grada. Adresa – Lanište. Razlog? Tulum sadašnjeg cure mog bivšeg, ali ujedno prvog i najdražeg dečka. Ona otvara vrata, drsko pogleda u mene i povlači njega k sebi i završavaju u dugom isforsiranom poljupcu. Soba dalje, 15ak zgodnih dečkiju, u svojim najboljim godinama tumaraju polupijani, pozdravljaju nas i stavljaju čaše u ruke. Što večer ide dalje, sve se više opuštam, sve je više vodke, ali ovaj put i jegera popijeno, sve je više pjesama otpjevano iz svega grla, sve je više 'smišnih dalmatinskih uleta', sve je više gorčine u mojim usnama. Sjedim zavaljena u naslonjač, i šaljem pripite poruke. Opet ona glupa drunk and dial shema.  U glavi 'Bleeding Love'. Promatram bivšega i steže mi se oko srca. Pred skoro 3 tjedna mene je grlio na koncertima, pred skoro 3 tjedna još sam mu u očima vidjela onaj stari žar. 3 tjedna poslije, on je i dalje s njom, a ja sam se vratila svome najdisfunkcionalnijem odnosu ikada It's time to be a big girl now, and big girls don't cry. … a 3 sata poslije, ružna me stvarnost odvlači van iz mračne sobe s kaputima gdje sam samo 3 minute prije razmjenjivala poljupce sa zabranjenim voćem… Bivši? Nop. To bi bio san. Još gore. Stariji brat, zaljubljen u mene već nekoliko mjeseci. Iz kuhinje čujem zvuke gitare i pridružujem se frendicama… lagano dolaze svi, a mi iz petnih žila pjevamo 'živote moj, dva put sam umra, umra za njom…' Moj strastveni partner u pola 5 ujutro lagano tone u san na mom koljenu… pola 6, svi spavaju, mi krećemo prema tramvaju. Cijelim putem šutim, ne vjerujem kako sam prekršila ponos. Zaista ne vjerujem. 6.45h, ušuljavam se u stan, ni šminku ne skidam, tonem u san…
Snovi su bili divni, šareno obojani i protkani smijehom, nije bilo slomljenih srca, nije bilo zabranjenih poteza, sve je bilo u savršenoj ravnoteži. Ali već rano ujutro, zvoni telefon. Nakon rutinskog razgovora s mojima, sivilo dana vraća me u stvarnost. U svojoj sam stvarnosti labilna i slaba, sa 10 tamnih pravničkih knjiga na stolu koje ne želim čitati, sa 2 poruke poslane u ponoć, sa negativnim testom za trudnoću u ladici, sa prištićem viška na bradi, sa otečenim nogama jer još uvijek ne znam dobro hodati na novim potpeticama, sa hrpom snova zaključanih u mom srcu koji čekaju da izađu van. U snovima ne ljubim braću bivših, polupismene bauštelce, ne padam kolokvije. U snovima sam u naručju svog osobnog Aleksandra Petrovskog koji mi čita poeziju i poklanja najskuplje haljine, noge me nimalo ne bole dok šetam hrvatskim Manhattanom, diploma je već u ruci, sve su moje frendice uspješne i zaljubljene, roditelji mi posjeduju ladanjsku kuću na periferiji, ja putujem najljepšim svjetskim metropolama, čitam skupe časopise, pijem najbolja vina, ljubim najprofinjenije muškarce, posjećujem najveće svjetske izložbe, živim my own american dream. Tanka je granica između stvarnosti i snova. Ja često šetam od jedne strane na drugu. I to zato što moj problem leži duboko u mojoj psihi. Jedino sam dijete svojih roditelja, obožavano svakoga dana, uvijek su mi roditelji davali maksimum s tim da su ga očekivali i od mene. Ja sam ta koja je uvijek bila predsjednica razreda u osnovnoj, najglasnija u srednjoj, osvajala 2.mjesta na državnim natjecanjima, čitala knjige dok su ostala djeca izrađivala snjegoviće, kupovala najljepše cipele i najskuplje haljinice za novu godinu, odrastala uz mtv…. Moj tata mi je moj moralni vodič kroz život, u njemu su pohranjeni svi moji ideali, i zbog svog tate svaki dan pokušavam napraviti nešto vrijedno. Zvučat će ružno, ali obožavam biti u centru pažnje, uživam u pogledima muškog društva na meni, u prozirnim komplimentima, u strastvenim noćima. I zbog toga se budim nesretna i vraćam se svojim snovima. Jučer sam provela zaista ugodno popodne, na ručku kod sestrične, i satima smo komentirale Ples sa zvijezdama i detaljno izradile plan kako osvojiti Luku Nižetića. Kući sam otišla sa dvd setom svih epizoda Seks i grada, i činjenica da ću na nekoliko sati živjeti u svojoj najdražoj seriji me neopisivo usrećila. Vidite, opet bijeg od stvarnosti. Ili poricanje očitog. Poricanje da sam u nekoliko godina možda išla malo brzim tempom ako se usporede snovi koje je ova djevojčica gajila sa 3 godine dok je s tatom učila čitat. Poricanje činjenice da to što ne mogu prestati ponavljati iste greške iz dana u dan je samo zato što je u mladosti sve dopušteno, pa što ne bi bilo i meni. I kao što je rekla pjesma na početku, nisam željela znati baš sve što sada znam… A ovo što znam me samo rastrgalo između mojih snova koje i dalje želim ostvariti, i čvrsto vjerujem da ću uspjeti. Da baš kao u snovima, i na mene iza ugla čega Mr.Right koji će me uhvatiti kad se spotaknem i onda će nam se pogledi sresti i spojiti zauvijek. Do tada ću pokušati ne popunjavati svoj popis lošim kopijama onog pravog i prestati zadovoljavati svoje unutarnje potrebe za potvrdom onoga koliko nekome vrijedim.

Malo dalje od snova, i dalje sjedim za stolom. Back to reality. Ajme, kava je jebeno gorka.

…Illusions never change into something real….
--------------------------------------------------------------

evo, napisal sam nešto najiskrenije do sada, i predstavila sam vam se u svom pravom licu. valjda se nećete šokirati puuuno

mala, jesi ti to zalutala u moj san?

salu na stranu, mrzim ovaj osecaj - kad procitam nesto ovako surovo iskreno i onda pocnem sebe da preispitujem...posto me sad drma taj osecaj, znaci da si me pogodila tamo gde treba

<-----a ovo ti je za izbor "muzike" u kolumni